Litice kanjona Morače su spomenik postojanju i trajanju, svjedočenju o epohama i njihovoj smjenjivosti, ali i ostajanju nepromijenjenim tokom svake od njih. Njene vode i brzaci jesu priča i o kopljima i o automobilima, ali i o tišini daleko prije njihovog prvog pomena. Stijene koje iz njih štrče se tek polako navikavaju na naše noge i poglede, budući da se sa nama ili našim prethodnicima druže jedva nekoliko milenijuma.
Odavno je poznato da, ako zaista želiš upoznati nekoga, dokučiti njegove skrivene želje i sagledati stvarne mogućnosti, onda samo sačekaj da dođe na neki od nivoa vlasti. Ako ni to ne bude dovoljno, daj mu moć da svoje planove ostvari, među njima će uvijek biti neka skrivena budalaština kojoj se niko nije nadao. Jedini problem ostaje u tome što se cijena tog upoznavanja plaća trpljenjem posledica ostvarenja pomenutih planova, a naročito tih, naizgled neočekivanih, budalaština. Danas se u Crnoj Gori ova priča svakodnevno potvrđuje, ali je i kao alibi koriste svi one koji, navodno, imaju nešto protiv, ali ni dupetom ne mrdaju da joj se, ne daj bože, suprotstave ili bar djelimično ublaže. Koji kritikuju iz debelih zavjetrina i hladovina, udobnih fotelja i novih automobila (po mogućnosti Mercedesa ili Audija, njima su nešto naročito skloni), a koje, u stvari, pomenuto dupe baš zabolje za sve. Zato je i svakodnevnica ovakva kakva nas svako jutro dočekuje, zato barem polovina od onih koji znaju sva slova i ćirilice i latinice samo čekaju na priliku da odu bilo gdje, i zato nam svako ko odnekud dođe govori samo o prilikama koje nismo iskoristili ili nismo ni na putu da iskoristimo.
Ne krijem da sam jedan od onih koji skoro čitavu crnogorsku današnjicu doživljavaju kao sunovrat svega što su bile njene dominantne istorijske tekovine. I u državnom i u društvenom smislu. Međutim, taj i takav sunovrat je naše legitimno pravo, stvar našeg izbora i naše odluke, i niko sem nas neće snositi posljedice od štete koja iz njega izađe. Da se ne lažemo, i država, i jezik, i kultura, i religija i sve ono što već godinama sa zavidnim uspjehom ruiniramo su tekovine ovog naroda, pitanje njegovog odnosa prema sebi i svojoj baštini, njegove (ne)zrelosti i (ne)znanja. Pitanje njegovog duhovnog samoubistva, sa sve manjim dilemama u izboru načina i dinamike. Pitanje koje se kroz istoriju i tolikim drugim narodima postavljalo i koji su ga često na isti ovaj naš način rešavali. E da, i tako nestajali. Dokle god taj sunovrat držimo domenu svog etničkog, nacionalnog, duhovnog i društvenog bića, ovo tekuće samoubistvo u pokušaju i dalje ostaje to što je – čin okrenut ka samom sebi i kao takav, koliko god bio idiotski, potpuno legitiman. Problem je što mi te granice prelazimo, i u tamu tako projektovane smrti odvlačimo i još po nešto sa sobom. Nešto što nije naše iako je pored nas, nešto nad čime nemamo nikava prava, iako imamo moć za njegovo trenutno uništenje. Nešto što i pod istim imenom drugačije zvuči, što se drugačije prepoznaje i drugačije pamti. Nešto što se ne pravi i ruši kao država, već postoji i traje kao zemlja. Nešto što zemlja i jeste.
Postoji Crna Gora koja nije Montenegro i koja se prepoznaje po svojim planinama, moru, kanjonima, rijekama, šumama, čistom vazduhu i nebu koje je još plavo nad većinom njenih kamenjara i pašnjaka. Ta Crna Gora nije naša u smislu da sa njom možemo sve ono što smo uradili sa Crnom Gorom Njegoša, Pekića ili Kiša, nju nismo naslijedili kao babinu ušteđevinu (koju, inače, treba što brže spiskati u najbližoj kladionici) i u odnosu na koju nemamo ista prava kao prema državi kojoj svako malo izmišljamo i prošlost i sadašnjost. Ta Crna Gora se ovim imenom naziva tek od našeg pojavljivanja na ovom dijelu planete, a što u njenom metabolizmu teško da predstavlja iole dugo ili bar prepoznatljivo vrijeme. Za razliku od nas, ona traje u vremenu koje se mjeri malo većim brojevima, suštinski dužem i sadržajnijem od ovih desetak vjekova tokom kojih nam iznajmljuje prostor za stanovanje i posao. Na žalost, u vremenu kada je bilo šta u Montenegru kao državi unaprijed određeno i objašnjeno cijenom u evrima, lako se zaboravlja da ti aršini ne pristoje Crnoj Gori kao zemlji. Tako se, doduše, daje predračun uništenja nekih njenih djelova, ali cijena radova na potapanju, recimo, kanjona Morače nikako ne predstavlja makar i djelić vrijednosti samog kanjona, čak ni sa svom strujom koja bi se tako dobila. Aman ljudi, cijena pištolja kojim ćemo pucati sebi u glavu ne može izražavati ukupnu vrijednost našeg života, bez obzira što je u pitanju dosta pouzdan način da se pomenuti život zanavijek ugasi. Litice kanjona Morače su spomenik postojanju i trajanju, svjedočenju o epohama i njihovoj smjenjivosti, ali i ostajanju nepromijenjenim tokom svake od njih. Njene vode i brzaci jesu priča i o kopljima i o automobilima, ali i o tišini daleko prije njihovog prvog pomena. Stijene koje iz njih štrče se tek polako navikavaju na naše noge i poglede, budući da se sa nama ili našim prethodnicima druže jedva nekoliko milenijuma. Da li to znači da je njihov problem u neprilagodljivosti komunikaciji sa umišljenim pametnjakovićima kojima istorija počinje od proizvodnje prvog kompjutera, a ukupno vrijeme od dana sopstvenog rođenja? Prije će biti da je obrnuto, ali opasnost ostaje jer pomenutu ekipu iz čitavog metafizičko-ontološko-istorijskog konteksta civilizacije, kojoj inače stalno tvrde da pripadaju, karakteriše poznavanje i primjena isključivo maksime Luja IX „posle mene – POTOP„. A potop je u planu i to bukvalno. Čak ne ni tamo negdje posle nas.
Šta ko danas misli o Montenegru, stvar je njegovog ličnog doživljaja svoje sopstvene društvene i duhovne tradicije i perspektive, pa šta god od toga ispalo na kraju. O Crnoj Gori, međutim, nemamo pravo da tako demokratski i kavaljerski odlučujemo, to jest, da je ovako divljački i seljački trošimo i uništavamo. Ona je naša samo onoliko koliko hoćemo da je volimo, jer nju niti smo pravili, niti smo je sa sobom odnekud donijeli. I kada prođemo, za razliku od Montenegra, ona će ostati u ovakvom ili onakvom stanju. Ali ako iz razloga sopstvene mahnitosti, suludnosti ili bezobrazluka ne vidimo da, uništavajući i potapajujući ono po čemu se Crna Gora najjasnije prepoznaje, uništavamo i poslednje preostatke sopstvene duše i opravdanja za postojanje na njenom tlu, onda je to samo znak da smo blizu sopstvenog identitetskog kraja. A kako se ponašamo, to i ne izgleda kao neka naročita šteta.
Ovo nije bio pokušaj priče o ljepoti kanjona Morače i važnosti njegovog očuvanja. Ko ga nije doživio i osjetio njegovu magiju, upoznao se sa njegovim vertkalama i ka nebu i ka ambisima, neće ni nakon ovih par riječi imati išta povoljniju sliku o njemu. Neće ga ništa više voljeti, niti će ga bolje čuvati. Nadam se samo da će barem bolje razmisliti o njegovom ubijanju koje je već odavno ušlo u kontekst našeg opšteg duhovnog samoubistva. Razlozi za njegovo spasenje počivaju na istim onim postulatima koji temelje i smisao čovjekovog opstanaka na zemlji i shvatiti njih, u stvari, znači razumjeti zašto je dobro biti i ostati živ. Razlozi za njegovo uništenje su sa one druge strane života i smisla. Zato ih se, valjda, kao prave i lijepo vaspitane samoubice toliko grčevito i držimo.
U Podgorici
1.02.2008. Ivan Laković