Paklenica & Biokovo – izvjestaj – Mali Alpinistički Klub

Dan prvi, 15.09. – „Vulkanizer“

Vrijeme pokreta 9:30, to je bilo dogovoreno vrijeme međutim kao po našem starom običaju uvijek kasnimo sa polaskom. Bojan i Vanja jedva staju u Citroen karavana, natovareni kao da ostaju mjesec dana, nije ni čudo šta su sve ponijeli od stolica, stolova, frižidera, šporeta, lonaca i šerpi, produžnih kablova pa do posteljine i jastuka za miran san. Novica i ja idemo Polom. U Nikšić smo svratili da pripunimo rezerve hrane i pića i konačno više nema nikakvog razloga da negdje stajemo osim na 5,6 granica koje su pred nama. Cilj nam je da prije noći stignemo do Starigrada, put nas vodi preko Trebinja, Stolca, Čapljine, Vrgorca i dalje na auto put. Stižemo na vakat, uz manje probleme koji su se ticali jednog pneumatika na Novičinom automobilu. Smještamo se u kamp, prognoza nije obećavala osim za naredni dan.

Dan drugi, 16.09 – „Prije kiše ili Boojanee vraaati se…“

Ustali smo u sedam – odmorni i spremni. Pošto smo prethodnu noć već snimili neke smjerove u vodiču, a Novica sve od njih, jer se nije odvajao od vodiča – nameračili smo se na neke „šesticeˮ. Važno je da napomenem i to da je Vanja zabranio da se penje sve ispod ove ocjene. Međutim cijela akcija umalo da poprimi potpuno drugačiji tok, jer je u cik zore Bojan nestao u nepoznatom pravcu. Dok smo Dule i ja lagano ispijali kafu, Novica je otišao da traži svog penjačkog partnera i gdje bi drugo našao starog romantika nego na nekoj od starigradskih plaža kako baca kamenčiće u vodu i razmišlja o smislu života ili možda o previsu u prvom smjeru koji ga je čekao.Tako mi uđosmo u KARABORE 5b. Prva naveza Bojan i Novica, druga Vanja i ja. Inače, moj prvi duži smjer, od 120m, iz tri cuga. Spuštanje niz abzajl pistu. Ne časi se čas nego se ulazi u drugi smjer. Vanja i ja u DANAJU 5b, a Bojan i Novica u dobro izbušeni smjer THURIN GERWEG 6a. Treba ugrabiti što više prije kiše, koja je najavljena već sjutra. Oba smjera imaju nešto više stotinjak metara, opet se spuštamo niz abzajl pistu, i đe drugo nego opet na smjer. Nama je dosta izleda i jedan dan u Paklenici. Bojan i Novica ulaze u DANAJU, a Vanja i ja u GOSPODARI KIŠE 6a+. Mogli smo slobodno kući poslije svega ovoga. Nakon toga odlazimo u kamp, večeramo i standardno – u restoran kod Dinka na točenog „žujuˮ. Svi imamo razlog da platimo turu, a prije svih ja – prvi put popeo duži smjer.

Dan treći, 17.09 – „Umjesto kiše, slovenske gusleˮ

Drugog dan penjanja ustali smo kasnije – oko osam sati. Nameračili smo se na SLOVENSKI SMJER 6a – preko 200m. Međitim, ja odgovorih Bojana, i nas dvojica odosmo u CELJSKI STUP 5a. Pošto smo popeli taj smjer, odozgo smo na miru mogli gledati Novicu i Vanju kako u zidu od 200m mile kao dvije gusjenice. Bojan i ja smo se baš naodmarali na vrhu, dok su Novica i Vanja za to vrijeme prošli treći, četvrti i peti cug. Spuštili smo se kozjom stazom i pošli do smjera KIKOS BOHRER. Ja sam vodio prvi cug. Poslije 30-ak metara penjanja uočio sam sidrište dva metra udesno. Odatle smo nastavili kroz drugi smjer, a izašli kroz treći smjer. Srećom, bila su samo tri cuga. Svakako popesmo sto metara stijene, sa ocjenom 6a. Novica i Vanja prilično istrošeni poslije višesatne borbe u njihovom smjeru gdje se potezalo i za tehnikom u nezgodnom cugu težine 6, su već bili kod auta. Inače, smjer se nalazi iznad parkinga (čudim se što smo baš taj odabrali). Naravno dan se završava a gdje bi drugo nego na po jedno pivo kod Dinka.

Dan četvrti, 18.09 – „DOMŽALSKI? Neka, kiša jeˮ

Ustajanje oko osam sati, doručak, pakovanje, sklapanje šatora, odjavljivanje iz kampa – u kanjon stižemo tek oko 11 sati. Popodne je najavljena jaka kiša i nije se imalo vremena osim za nešto kratko.Još i prije polaska na put Novica i Bojan su se nameračili na smjer DOMŽALSKI, ali kako je došao dan kad ga je trebalo penjati, svakog narednog trenutka iznalazili su razloge da ga ne penju. Još kad Bog posla kišu, to je bio znak za povlačenje. Zar njih dvojica, uzdanice „malogaˮ (Mali Alpinistički Klub)? No dobro – drugovi odoše, a DOMŽALSKI osta. Za to vrijeme Vanja i ja čekamo da stane kiša i ne postavljamo visoke ciljeve i ovaj put biramo smjer ZGREŠENI, ili kako smo ga mi nazvali ZBLEŠENI. Tri cuga za dužinu od sto metara i dva sata interesantnog penjanja.

Bila su ovo tri uspješna dana penjanja, sa dugim smjerovima, velikim ocjenama, za naše prilike – jake „šesticeˮ i slabe „sedmiceˮ. Poslužilo nas je dobro vrijeme, bilo je dobrog druženja, a popilo se i po koje pivo. U svakom slučaju, ja sam izuzetno zadovoljan, a mislim da je tako i sa ostatkom ekipe.

Krenusmo iz Paklenice oko 16 sati i u Kaštelu, nadomak Splita, smo bili oko 18:00. Prethodno smo se najavili mom prijatelju Zdenku Šustiću, i on nas zaista lijepo ugosti: prvo večerom, zatim konakom kod njega, ujutru šetnjom po Trogiru i ispratio doručkom. Iskoristio bih nekoliko redaka ovog Izvještaja da se u ime cijele ekipe zahvalim familiji Šustić, na zaista izvrsnom dočeku, i nadam se da ćemo imati prilike da im odužimo, kada oni dođu u Crnu Goru.

Dan peti, 19.09 – „Povratakˮ

Dan je bio uglavnom preveden u šetnji, pratili smo vremensku prognozu, jer su Vanja i Bojan planirali da u ponedjeljak odsanjaju DALMATINSKI SAN, u dužini od 600m, sa težinom od 6b. Smjer se nalazi na planini Biokovo, iznad Makarske. Rastali smo se u Omišu, đe smo prošetali gradom, snimili jedno sportsko penjalište, popili kafu i pravac Dubrovnik. A zašto na Dubrovnik? Zato što Novica mora preći preko čuda arhitekture – mosta dr Franje Tuđmana. Stigli smo kući na vakat, sa lijepim i uzbudljivim slikama u glavi, i jagodicama na prstima koje još uvijek bride od ljute krečnjačke dalmatinske stijene.

Dan šesti, 20.09 – „101 Dalmatinac i 2 halfaˮ

15:50 – stiže mi poruka od Vanje, kao uvijek kratak i jasan, „Popesmo, nije bilo lakoˮ. A ja u sebi rekoh, „Bravo vi ga, Boki i Vlajkoˮ. Evo Vanjinih utisaka iz tog smjera:

Smjer mi je zapao za oko još prije nekoliko godina, prije svega svojom dužinom a vjerovao sam da je penjanje u tolikoj stijeni iznad mora vrhunski užitak. i bilo je tako. U Baško polje stižemo popodne, kiša lije, stijena je naravno mokra, a mi treba rano ujutro da uđemo u smjer.Hoće li se osušiti? Za to se pobrinula bura i stijena je bila suva u roku od pola sata po prestanku padavina. Rano liježemo jer treba dobro poraniti, čeka nas dug dan. Meni od Dalmatinskog sna, san baš i ne dolazi na oči, dok Bojan spava kao beba ili se samo pravi baš kao i prije dvije godine u domu Auronzo hute kad smo penjali Cima Grande. Kao naveza odavno nismo ništa penjali zajedno, a u ovoliku stijenu nismo ulazili još od Dolomita. Smjeru pristupamo po mraku, dok čekamo ispod smjera da se razdani nešto doručkujemo i cvokoćemo od hladnoće izazvane jakom burom. Nešto poslije sedam satu krećemo, penjemo u polarima i jaknama. Smjer počinje sa dva cuga ne teža od 5 iako su oba vodiča navodila teže detalje.Slijedi jedan predivna šestica po pločama, zatim Bojana zapada najteži cug u prvom dijelu, previs ocijenjen kao 6b, mada bih rekao da ima pola ocjene manje.Obojica prolazimo slobodno. Slijedi još jedan cug lake šestice u pločama i nekoliko lakših cugova do velike police odn . polovine smjera. Brzi smo, za dva i po sata smo na pola, baš kao što smo i htjeli jer time kupujemo vrijeme za gornje težine.Sunce je ogrijalo a bura oslabila. Odmaramo par minuta , hoću da napravim par fotki i onda shvatam da nisam stavio baterije u fotoaparat! Koja ćurka kako mi Bole reče. Kreće moj dio, prvi cug u gornjem dijelu težine 6b u strmoj ploči koja prelazi u vertikalu sa slabim hvatovima i još slabijim gazištima. U ovom dijelu ja A0, Bole slobodno. Slijedi Bokijev, 7-, prva od nekoliko delikatnih prečki. Obojica slobodno. Zatim opet jedna sedmica, detalj ponavljam više puta, prelijepo penjanje, ugođaj jedino kvari Bole koji stalno psuje što smo uzeli halfove, jer se zbunio gledajući koje će uže da pokupi a koje da popusti dok ja pokušavam da uradim detalj. Slijedi malo lakša šestica, zatim još jedna prečka gdje ja u jednom trenutku pitam a dje su odje hvatovi!? Do vrha još jedan dug cug u ploči težine 6, koji Bole preuzima od mene a ja tu ponudu ne odbijam. Odatle još dva cuga po lakom terenu. Posle 8 sati smo na vrhu smjera, prilično umorni, pogled je fantastičan, vidi se pola Dalmacije a možda i više. Nemamo vremena da mnogo uživamo jer slijedi nam silaz od 3 debela sata do kola, gdje stižemo u prvi mrak, mrtvi umorni. Zabadanje u šator, ujutro kupanje na prelijepim plažama Makarske ali se malo razočarasmo kad nam rekoše da je dobar dio plaža vještački napravljen. Zajedno konstatovasmo: nema nidje mora ka što ima Crna Gora.

Sve u svemu, smjer koji toplo preporučujem, čini nam se da smjer ima težinu 7-, da ima sedmicu ne bi ga mi baš lako prošli, istina nismo ni ovako. Detalji nisu dugi, u tim djelovima dobro je boltovan, pa i ako se ne može slobodno, vazda može A0. Na kraju od nas dvojice jedno veliko hvala Igoru Skenderu, na svim informacijama kojima nam je olakšao pristup, penjanje i silaz. Igore fala, što ću ti drugo.

Spisak popetih smjerova