Kamp, u organizaciji Malog alpinističkog kluba, koji se sad već tradacionalno realizuje niz godina, održan je i ove, u terminu od 11 do 14. jula. Ovoga puta lokacija nije bila livada u Kučkim planinama u blizini Bukumirskog jezera, već je napravljen korak u novo, atraktivno, ali ne toliko penjački poznato. Ambijent koji privlači svako oko osjetljivo na lijepo, gdje moćne Boljske grede, masiva Durmitora dočekuju posjetioce. Svim zaljubljenicima u alpinizam, ovo izgleda kao zamišljeni raj. Imanje u dolini Komarnice, kod gostoljubive porodice Đurđić, bilo je naše toplo utočište. Mirisalo je na dobar provod i druženje. A penjanje? Pa da, i toga je bilo.
Grupa manje brojna, ako se osvrnemo na prošlogodišnji odaziv, goste iz regiona i brojnost šatora. Sada intimniji sastav je bio dio „eksperimentalne godine“, što treba da bude podloga za nastavak tradicije na ovom terenu. Istraživači, penjači i meraklije su uglavnom bili MAK-ovci, sa jednim gostom iz AOB-a (Raca). Bilo je i djece, budućih nada crnogorskog penjanja, ukoliko ih izabrani put na to navede. Družina povezana dobrim humorom, podrškom i entuzijazmom glavni je utisak održanog tabora.
Kamp je trajao četiri dana, svaki ispunjen različitim aktivnostima, penjačkim svakako, ne i pretjeranim, da se ne bi preforsirali. Prvi dan je proveden na obližnjem bolderu gdje je postavljeno par top rope linija za vježbu (nije nam se dalo bolderisati). Bila je to kombinacija tradicije i sportskog penjanja, vježbanje pokreta i uopšte okušavanja u stijeni. Zabava i mala uvertira pred sjutrasnji ulazak u veliku stijenu. Jedan dio ekipe je taj prvi dan iskoristio za šetnju dolinom iznad koje se izdižu tornjevi njihovog visočanstva Boljskih greda, visine 700, 800 metara. Stijena ostavlja bez daha i mami da priđeš, da se uhvatiš u koštac sa njom, ali ostavlja i utisak da je samo za one uhodanije. Osim uživanja u pogledu potaknuti su i snovi da bi se jednog dana moglo peti i u tom najimpresivnijem dijelu masiva.
Sjutrašnji dan protiče u znaku onog što jeste glavni cilj kampa, a to je penjanje.U odnosu na iskustvo, spremnost naveza i nov teren, odlučujemo se da svoje uspone izvedemo u najnižem dijelu greda preko puta Vjekove kuće. Izbor su Siljeve ploče, koje su omogućile i praćenje akcije uživo (dvogledom, ili golim okom onih sa bolim vidom). Tri naveze kreću u stijenu, svako bira prema mogućnostima, potrebama i željama. Rezultat su tri prvenstvena smjera. Ivanov i Dačov smjer pod nazivom „Autoban“, Bojanov i moj (Milica) „Niko kao ti“ i Srlov i Žarkov još uvijek nepoznatog naziva. Stijena sa dobrim djelovima, ali dijelom krušljiva, dijelom prošarana zelenilom i sa dosta mogućnosti za prirodna sidrišta. Na djelove eksponirano, zanimljivo i ne previše teško (detaljni opisi i skice smjerova se očekuju uskoro). Tri nova smjera znače da je počelo, nastavak slijedi, uz neophodnu veću motivaciju, posvećenost i brojnost učesnika.
Ostatak boravka u kampu je bio obilježen uglavnom uživanjem, meračenjem (u jelu i piću), gdje smo se pokazali kao ekipa za velika djela. Bilo je opet „bolderisanja“ na Perovom (tačnije Kaloperovom) kamenu u obližnjem šumarku, ispobavanje varijanti i učenje savladavanja pukotina (nego ta pukotina ipak bješe van naših dometa). A kao osvježenje došlo je kupanje u Pošćenskom jezeru. Ljepota života…
Posljednjeg dana dvije naveze (Vlado i ja i Ranko i Draško) su popele dva smjera u položenim pločama u neposrednoj blizini kampa. Vježbano je vođenje u tradiciji (pod budnim okom našeg supervizora Bokija). Dosta radijatora i hemijskih pukotina, dobro za učenje. Pretpostavka da je to uvod za češće druženje sa stijenom.
Na kraju se nikom nije vraćalo u gradsku vrevu i regularne obaveze. Boravak u prirodi nas je istovremeno budio i uljuljkavao, a osjećaj ostavio trag koji kaže da se nešto ovako treba ponavljati što češće. Onda do sljedećeg puta…