Tokom jedne od redovnih penjačkih akcija na Smokovcu, u razgovoru o tome šta bi se sve moglo i trebalo raditi u okviru kluba, Vladica i ja dolazimo na ideju da bi bilo lijepo okupiti ekipu za neko aktivno druženje tokom praznika i, ukoliko se pokaže uspješnim, uspostaviti ga kao tradiciju. Oduševljena idejom, jer samo takve proslave Nove godine priznajem, odlučujem da poguram organizaciju kako sve ne bi ostalo mrtvo slovo na papiru.
Formiram Viber grupu, ubacujem ekipu i nakon standardnih, kako to obično biva pomalo mučnih pregovora, dogovaramo da praznike provedemo na Durmitoru. U tom trenutku nadamo se snijegu, te skijanju, turiranju i eventualnim zimskim usponima. Pava pronalazi smještaj u selu Duži, nadomak Šavnika. Nas dvije, oduševljene lokacijom i potencijalnom mogućnošću prćenja snijega do samog smještaja, iako smo po dolasku i sagledavanju udaljenosti bile zahvalne na promašenoj prognozi i suvom putu, krećemo da „prodajemo“ lokaciju ostatku ekipe. U nedostatku boljih opcija, ali i činjenice da nijesu bili imuni na naš šarm i pregovaračke sposobnosti, odlučuju da nas isprate u ovoj ideji.
Uporedo sa organizacijom smještaja, Vladica i ja se ozbiljnije bavimo planiranjem penjačkog dijela akcije. Prikupljaju se informacije o potencijalnim zimskim smjerovima, krpi oprema i, uz mnogo muke, u poslednjem trenutku uspijevamo da sklepamo „set“ koji bi mogao poslužiti za zimski uspon.
Nakon pakovanja opreme za sve moguće uslove – od skija, preko dereza i užarije, do hrane (da se, ne daj Bože, ne ostane gladan) – 31. decembra Pava, gospodin Bjorn i ja krećemo put Žabljaka. U drugom vozilu za nama dolaze Nemanja, Vlado, Jelena i Nikola – penzionersko-rekreativna družina za naredne dane.
Već tokom puta postaje jasno da bi, osim Vladice i mene, u penjanje željeli da uđu i Nemanja i Pava. Imamo skoro svu potrebnu opremu, osim dva dodatna halfa. Brzom akcijom i uz pomoć drugara sa Žabljaka, GSS nam izlazi u susret i obezbjeđuje dodatnu užariju za drugu navezu (koja nam doduše na kraju nije ni bila potrebna). Ipak, zbog kašnjenja u polasku i jakog, ledenog vjetra na Savinom Kuku, odlučujemo da uspon ostavimo za naredni dan.
Po preporuci našeg drugara Igora Miloševa, koji je dobar dio svog medenog mjeseca (na čemu mu se posebno zahvaljujemo!) posvetio odgovaranju na naša bezbrojna pitanja, plan je bio da se oprobamo u smjeru Pantin Žljeb – jednom od popularnijih zimskih smjerova na Durmitoru. Informacije koje smo prethodno prikupili potvrđuje i ekipa iz AOB-a koja već danima unazad penje na Žabljaku: uslovi su dobri, ali uz postojanje dva skoka u smjeru. Ovo unosi blagu nelagodu među ekipom. Ipak, veče uoči uspona protiče u smijehu, šalama i pokušajima da se opušti atmosfera i smetnu misli sa onoga što nas čeka narednog dana, kao i dileme da li smo ovom zadatku dorasli. Odustajanje, naravno, nije bilo opcija.
Prvog dana 2026. godine, nakon doručka završavamo poslednje pripreme i oko 9:40 h polazimo sa parkinga na Savinom Kuku. Dan je sunčan i prohladan, ali nakon jučerašnjeg ledenog vjetra uslovi djeluju gotovo idealno. Uz konstataciju da od goreg uvijek može gore, nakon nešto manje od sat vremena stižemo pod smjer, gdje već zatičemo gužvu – Pantin Žljeb je tog dana bio izuzetno popularan. Kaća i Marija iz AOB-a su već u smjeru, i dok ih čekamo da ispenju prvu dužinu pridružuju nam se još dva AOB-ovca. Odlučujemo da ih puštimo ispred nas, noseći se mišlju da će kao iskusniji biti brži i efikasniji u napredovanju.
Pada dogovor da Vladica i ja budemo prva naveza, a da Nemanja, kao najiskusniji među nama, i Pava krenu kao druga. Nešto poslije 12:00h Vlado kreće u smjer i uz naše bodrenje savladava prvu dužinu. Na štandu nas troje u međuvremenu pravimo „žurku“ u pokušaju da se sačuvamo od hladnoće. Nedugo zatim Vladica preko radio-veze javlja da osigurava – konačno je moj red. Prva dužina prolazi glatko, i pored nekoliko metara gotovo vertikalne stijene, koja je ipak dobro prekrivena snijegom. Na početku druge dužine slijedi ponovno kratak, sjenovit skok – kombinacija stijene i leda – olakšan postojećim klinom za međuosiguranje. Treća, izlazna dužina, donosi laganu traverzu i izlazak na greben. Na greben izlazimo jedno po jedno, prvo Vladica i ja, a zatim Pava i Nemanja. Sada već ohrabreni uspjehom koji je iza nas, konstatujemo da smjer i nije bio toliko težak (naravno, lako je pričati po svršenu činu). Nakon slaganja užarije, lagano se spuštamo nazad, sumirajući utiske.
Po povratku slijedi kratko druženje kod drugara sa Žabljaka, a oko 17 h stižemo u naš „bazni kamp“, gdje nas dočekuju Jelena i Nikola sa naloženom vatrom i kolačem dobrodošlice – bez njih ovo druženje ne bi bilo isto! Veče protiče u prepričavanju utisaka i nabacivanju ideja za naredne akcije, uz, kao i do sada, rani odlazak na spavanje koji priliči ovakvoj penzionersko-rekreativnoj družini.
Narednog dana vremenski uslovi nijesu dozvolili ozbiljnije aktivnosti. Michael, koji nam se pridružio prethodne noći, i ja odlazimo na kratko, jakim vjetrom propraćeno turiranje, nakon čega se usled loših uslova snijega vrlo brzo priključujemo ostatku ekipe i vrijeme provodimo u druženju sa drugarima sa Žabljaka, kod kojih se sad već osjećamo kao kod kuće.
Poslednjeg dana – kiša, pakovanje i povratak za Podgoricu.
Ako je ovakav bio početak godine, ostaje da vidimo kakav će tek biti nastavak. Entuzijazma i ideja svakako ne manjka – momci već kroz nekoliko dana sa starijom i iskusnijom ekipom kreću put Italije na skijanje i ledeno penjanje.
Moglo bi se reći da je akcija bila uspješna, te da nam se smiješi neka lijepa tradicija.
Do sledećeg penjačkog druženja!
Smjer: Pantin Žljeb 60° M4 120m
naveza I: Vladimir Koprivica, Jelena Anđelić
naveza II: Nemanja Radoman, Pava Savićević
Jelena Anđelić, Kolašin, 4.1.2026.
