Početna Izvještaji Maltatal – ledeno penjanje, februar 2009
Štampa PDF

Maltatal – ledeno penjanje, februar 2009

1. dan: Osvanu i taj dugo čekani 30-i januar, dan našeg polaska u Austriju. Nakon puno peripetija i papirologije, nizvjesnosti i čekanja, opel astra najzad leže do zemlje, iskorištena i natovarena do svog maksimuma. Ekipa koja kao da je sastavljana za neku američku tinejdžersku komediju, dade se na dug put. Nakon 1001 granice, bivše nam države, dođosmo do Ljubljane, gdje poče šoping ludilo. Svi željni prodavnica alpinističke opreme, sa spiskovima naručenih stvari za prijatelje u Crnoj Gori, obilazili smo radnje. Tek u toj sredini, čovjek može shvatiti značenje riječi 'popust'. Nakon višečasovne trgovine,odlazimo i uz pomoć sjajnog Lošmijevog GPS-a, (koji se pokvario negdje u blizini Ilinog brda..:) lako nalazimo Bodensdorf i kuću našeg sjajnog domaćina Gregora. Sjajno nas dočekuju,Gregor,njegova žena Betina, sin Paul i dva velika švajcarska ovčara, koji upoznaju pridošlice sa Balkana koji će im opsjednuti kuću i posebno kupatilo narednih desetak dana.Ulazeći u dnevni boravak, pomalo sramežljivo, ja, Lošmi i Kaleza sjedamo na mali, niski, kožni dvosjed. Na naše iznenađenje, Gregor nas moli da sjednemo za sto jer je dvosjed namjenjen isključivo za pse..:) Upoznajemo se sa smještajem i saznajemo da imamo đakuzi, saunu, veliku sušionu i sobu u kojoj smo svi mogli da spavamo na krevetu. ( Mali predlog, poželjno ponijeti par čokolada od 100g, za podmićivanje graničara, to će u mnogome ubrzati Vaš put).
2. dan: Budimo se, i dobro naoružani krećemo, sigurni u sebe u naš prvi penjački dan. Nalazimo se sa sjajnim likom i penjačem Štefanom, i njegovom prijateljicom Elizabetom, koji nam na našu molbu, objašnjava i pokazuje, izradu sidrišta, abalakova. Na malom vodopadu po prvi put u inostranstvu zabadamo alatke i penjemo malo na top roup. Tri kraća smjera, ocjena od 4+, 5-, odprilike, zagrijevaju nas i uvode u ono zbog čega smo došli. Na nagovor Štefana, odlučujemo da probamo vodopad Dreifaltigkeitsfall, WI 3, 70m, iako smo poprilično kasno krenuli u takvu avanturu, uzimajući u obzir naše izuzetno malo iskustvo, posebno što se tiče vođenja smjera. Da stvar bude još zanimljivija, na putu do vodopada oba automobila posustaju zbog snijega, tako da se odlučujemo da krenemo pješice. Tu do izražaja dolazi i naša kondicija, tako da smo do samog vodopada, stigli u rasponu od nekih dvadesetak minuta. Miloš odustaje, što zbog umora, što iz razloga jer je u žurbi zaboravio kacigu. Štefan i Vanja lagano i sigurno napreduju, dok oko nas zvižde ostaci leda koji padaju i koje Bojan sjajno prima grudima i nogama u stilu Maradone. Kaleza poslednji kreće, iako je sjajno krenuo, i lagano vodio nešto više od polovine smjera, na samom kraju umara se i kasno izlazi do sidrišta. Mrak je već pao, tako da odlučujemo da je prekasno da i ja krenem u smjer. Promrzao od dugog stajanja i osiguravanja, polako pakujem opremu i pridružujem se Lošmiju koji nas čeka u zagrijanom autu. Nakon što smo se svi okupili, krećemo u obližnji restoran na pivo i večeru. Ovo prvo (pivo), obilježiće naše dalje putovanje.

3. dan: Snijeg je počeo da pada, i prekrio sve lakše vodopade, tako da se odlučujemo na penjanje vodopada Columbus na top roup. Postavljamo dvije linije od pedesetak metara ocjena do 5-, i penjemo do mraka. Pored nas na toproup, je jedna naveza starijih penjača iz Austrije, koji penju miks. Mi uzbuđeniji od samih penjača gledamo dobro poznate slike iz raznih časopisa i sa interneta. Shvatamo polako, da je sve izvodljivo, ali da je neophodno više dana na ledu, i definitivno malo više treninga. Nakon takvog dana, red je da se dobro čovjek i najede. Kažem čovjek, jer Bojan definitivno ne spada u tu kategoriju kad je hrana u pitanju..:) Moram malo i o tom bitnom segmentu penjanja pisati,o hrani. Ako se iko ponovo odluči da ode put Austrije na penjanje, neka obavezno ponese iz Crne Gore, što više može, jer je njihova hrana toliko neukusna i bezukusna da sam i ja, inače nadaleko poznati svaštojed, kao i ostali glasao da se dosta tek kupljene hrane baci. Dugo ćemo svi pamtiti Vanjinu slaninu, Bojanovu piticu i sapunjaču,koje smo tamanili u velikim količinama.

4.dan: Pridružuje nam se još jedan od poznanika iz Kolašina, Jo Friedl, sa njim smo takodje radili neke nove stvari, fore i trikove i sve to uvježbavali na Columbusu. Sve to je za mene izgledalo kao boldering u ledu. Zabodene u ledu, u nizu, desetak alatki, i prelazak s jedne na drugu, uz posebnu pažnju posvećenu na rad nogu, sjajna je vježba kako za početnike tako i za iskusnije penjače. Vježbali smo i zabadanje alatki, kao i samu tehniku napredovanja u ledu. Nakon ovog treninga, osjećao sam se prosvijetljenjim i mislim da sam tek tada ukapirao mnogo sitnih caka, koje ledno penjanje čine umnogome lakšim. Prava je šteta što u CG nemamo šansu za takvim treningom, zbog nedostatka leda, jer on zaista pomaže početnicima u njihovom napredovanju. To sam primjetio i u samom smjeru, gdje sam lagano peo smjerove u kojima sam se samo dan ranije dobro namučio. Džo penje na vođenje smjer u Columbusu, težine 6-,a za njim i Vanja i Bojan. Puni su utisaka, posebno zbog jednog sjajnog detalja, prelaska na viseću ledenicu. Po običaju fata nas mrak i mi uz pune gepeke piva krećemo put Bodensdorfa. Ja i Kaleza malo željni piva, ne možemo da čekamo, već počinjemo s otvaranjem boca u kolima,žurka je mogla počne! Te večeri kod našeg domaćina Gregora priredjenja nam je slajd projekcija o njihovim akcijama u Josemitima ( the Shield, Triple Direct), brojnim usponima u ledu i miksu u Austriji, Svajcarskoj i Sloveniji... Sve ovo smo budno pratili uz pivo za pivom. Kaleza se posebno zainteresovao za tehničko penjanje u El Kapitenu, tako da je Vanji često predlagao tu vrstu penjanja..:'' Aid climbing Vanja, aid climbing, brate, brate moj..'', posebno mu je teško, može se slobodno reći i teže od piva , pala priča o skijanju, tako da je nesluteći šta ga čeka za samo par dana kulturno zamolio:'' Don't talk me about skiing..''. Bojan se pridružio Kalezi pa je pružio korisnu informaciju našim germanskim prijateljima o bazenima u CG, tako da su saznali da:'' There is no fools in Podgorica''. Kasno iza ponoći dokotrljali smo se do kreveta, neko sam, neko uz male asistencije.

5.dan: Penjemo samostalno u Hochalmfallu WI 3, 70 m. Vanja i Bojan, Milos i ja, Kaleza odlučuje da odmori, jer je jedna vrlo interesantna noć bila iza njega. Nakon malo zajedničkog traganja sa kolegama iz AOB-a, Fićom, Cobetom i Dačom, nalazimo prelijep vodopad. Dan prelijep, vedar, vrhovi s nagomilanim snijegom štrče sa svake strane, čisto toliko da se zna da smo u masivu Alpa. Na vodopadu više ljudi nego u Hercogovačkoj nedeljom. Mali podsjetnik koliko su ljudi sa ovih prostora željni leda. Led nije toliko čvrst i krt, tako da olakšava zabadanje alatki, ali otežava vađenje same iz leda. Što bi rekli, led nikad dobar za penjača, uvjek nešto može bolje (ne može bolje i sigurnije alatka da uđe, ali još teže izlazi). Nakon što sam izašao do sidrišta, na red sam došao i ja da osjetim taj neopisivi bol o kojem su mi Bojan i Kaleza dan ranije pričali. To je bol vraćanja krvi u smrznute prste. Zaista mi je krivo što Miloš nije bio u situaciji da me snimi dok sam polusvjesno psovao i ispuštao razne krike. Bol koji udara tačno u nerve i prenosi si se i u podlaktice, kao otrov kako krv dalje pristiže. Sad kapiram Vanju, priču i cijene rukavica od preko 100 eura u prodavnicama. Naravno fata nas mrak i mi pod lampama, po običaju odlazimo put astrice. Prolazimo ispod jednog previsnog big vola, s kojeg su se cijeli dan odvaljivali ogromni komadi leda. Tako da protrčavamo ispod njega, mene je to podsjetilo na Kuloar smrti, podno Mon Blana, kojeg slično zamišljam. Najzad dolazimo u obećanu posjetu drugarima iz Srbije, gdje, pogađaj, uz pivo zbijamo šale i pošalice na svačiji račun. Opasna ekipa se okupila, kakvi smo alpinisti, malo smo bolji mesojedi, tako da čajna i slanina nijesu dugo opstali.

6. dan: Vanja i Bojan penju sa Joom vodopad Supermax 200m WI 5- (većim dijelom 2-3), isto penjali Siške i Damjan (AOB). Miloš, Kaleza i ja penjemo vodopad od prvog dana, Dreifaltigkeitsfall, WI 3, 70m. Miloš kreće u vođenje, ali ima problem sa derezama, tako da se brzo umara i nakon duže borbe odustaje oko polovine smjera. Ovo je još samo jedna opomena, da se u led mora ući apsolutno pripremljen kako fizički, tako i sa pripremljenom opremom, jer je najmanji problem u ledu mnogostruko veći. Kaleza dovršava smjer i ja i Miloš krećemo simultano. Međutim Miloš nakon par metara odustaje zbog bola u listovima. Meni je lično mnogo lakše palo pumpanje listova u smjeru, nego podlaktica, što je bio slučaj prvih dana. Vadim klinove koje su pola-pola postavili Miloš i Kaleza i smijem se njihovom broju. Miloš je na svaka 2 metra postavio ledni klin,a Kaleza u najtežem dijelu na svakih 4-5 metara. Lako je shvatiti Miloša koji je želio da bude siguran u osiguranje,ali mu je to postavljanje oduzelo dosta snage,dok je Kaleza kad sam ga pitao zašto ih je on prorijedio, rekao da je zaboravio da ih postavi, i da se tek na trenutke sjeti..:) Dolazimo doma i umorni svi odlaze na spavanje dok ja i Miloš odlazimo u Klagenfurt na bezbrižni turistički obilazak. Sjajan grad, prelijepi moderni i stari trgovi, katedrale čiji zvonici nadvisuju ostale objekte u gradu, Dino Merlin koji se čuje na radiju u jednom bmv-u, koji pod punim gasom odlazi u noć.. Nakon detaljnog obilaska, krećemo put Bodensdorfa, ali se isključujemo na pogrešnom mjestu sa autoputa i gubimo se u Vilahu, obližnjem gradu. Lutamo i stajemo ispod podvožnjaka, kako bih ja na mapi vidio gdje se tačno nalazimo. Miloš primjećuje da je neko stao da nam pomogne, i ja sav srećan polako dižem pogled sa mape. Međutim umjesto nasmijanog lica, pojavljuje se pištolj uperen direktno u mene i ružna faca jednog austrijskog policajca,koji skiči ,kao u nekom partizanskom filmu :'Dokumenta,dokumenta'.. Ne zna beknuti engleski, ali kad rekoh Montenegro, reče :' A Montenegro,daj pasport, daj pasport..' Sve u svemu završismo s policajskom pratnjom nekih 40-ak km i ja sa manje 35 eura zbog kazne.

7. dan: Jo, Miloš i Vanja već prilično umorni penju vodopad Aluhohl, WI 4, 150 m. A sad slijedi jedna od takođe interesantnih stvari, a to je skijanje u Austriji. Naime dugo smo planirali i željeli da jedan dan provedemo skijajući, pa smo se odlučili za skijalište Kečberg, koje je stotinjak km udaljeno od naše kuće. Međutim, u zadnjem trenutku Gregor nas je obavijestio da u neposrednoj blizine njegove kuće postoji skijalište koje je udaljeno 10 min, vožnjom besplatnim busom. Dolazimo putem kojim smo svakodnevno prolazili više puta, kupujemo ski pas za 33 eura i sjedamo u zatvorene četvorosjedne kabine, koje kao katapult idu na planinu. Izlazimo iz kabine i čeka nas novi svijet, hiljade skijaša, 30 žičara, osmosjedi.. Iznajmljujemo opremu, tako što se ispuni formular, a onda lik dođe i obuje čizme sa odgovarajućim brojem, zakopča ih, pripremi skije, i samo što nas ne iznese na stazu, kako se ne bi umarali. Taj tretman je koštao 26 eura, moram li napominjati, da je oprema bila ono što ja sanjam godinama da kupim. Od tog trenutka u narednih 5-6 sati jedino stajanje je bilo da se ukrcamo na superbrze žičare, i da razmijenimo koju riječ s nekim od naših ljudi, koji su okupirali Austriju. Nakon staza od 7,5 km, besprekidnog skijanja, osjećao sam se iscrpljeno i pomalo mi je neobično bilo da hodam nemajući skije na sebi. Slijedi pivo i pajanje.

8. dan: Odlazimo na zasluženi odmor i obilazimo Grac. Kupujemo poklone našima, i moram napomenuti da zaista austrijanci po tom pitanju nijesu kreativni. Naime ne naiđoh ni na jedan simpatičan suvenir. Ali su zato po pitanju kobasica izuzetni, posebno kobasica sa kačkavaljem, koja vapi za pivom čim se pojede. Naravno morali smo joj udovoljiti, tako da sjedosmo u lux restoran da popijemo po koju i odlučismo da to bude jedna tura. Obišli smo dosta prodavnica sa za nas zanimljivom opremom, međuti većinom su bile skupe, tako da se i nijesmo nešto posebno nakupovali. Zaključujemo da više ljudi govori naški nego njemački, na šta smo počeli i mi da se navikavamo. Odlazimo polako kući, da se pozdravimo i pakujemo za odlazak put lijepe domaće hrane na kašiku, naših lijepih žena, i porodica na kraju. Moram istaći da je Lošmi imao malo neobičnu naviku da ostavlja upaljen radio ili svijetla na astri, tako da smo najzad čuli i onaj ružni zvuk auta koje se guši zbog praznog akumulatora. To smo čuli na praznom parkingu u centru Graca. Zovemo eurohelp, koji pomaže unesrećenim na području cijele Evrope. E to nam je pomoglo taman kao i GPS koji je Lošmi ponio. Samo nas je dodatno iznerviralo. Sreća je što je Kaleza bio s nama, majstor za sve, uz čiju smo pomoć gurali auto u više navrata, provozali njega i Miloša i na kraju, uz najbolju namjeru polomio je jedan mali dio ispod haube i odustao od pomoći. Uvjek spremni za akciju Bojan i Vanja, dovedoše taksistu, ovaj prikopča kablove i mi uz njegovu pomoć odjezdismo put Bodensdorfa.

9. dan: Nakon što se izljubismo i pozdravismo sa malim Paulom i Betinom ,noć ranije sa Gregorom ,sjedamo u još puniju i težu astru i idemo za Bled. Malo obilazimo Bled, u čijim ljepotama i šetnji najviše uživa Boki. Lošmi još jednom pokazuje svoje dobre odnose sa Slovencima, tako da završavamo s njegovim prijateljem Jurom, na picu i pivo u jedan restoran. Momak je častio, što me je oduševilo znajući kakvi su Slovenci za pare. Odlazimo u Domžale kod još jednog Miloševog prijatelja, inače speleo spasioca i jednog od jačih ljudi u toj oblasti u Slo, Aleša. Lik i njegova žena, nas dočekuju sa podgrijanom večerom uz fino druženje, uz prisustvo Bokijeve i Vanjine stare poznanice iz Bg-a, Beke (mali je svijet). Tu noć spavamo u speleološkom muzeju, uz razne fosile, minerale.. U sklopu objekta je i muzej slamenih šešira sa sjajnom mašinom koja je na nas ostavila jak utisak, '' stiskalica za kitu''- sjajan naziv.

10. dan: Već malo željni kuće brzo napuštamo muzej i idemo u Ljubljanu u još malo kupovine i zbog par Lošmijevih obaveza. Oko 5-6 ura planira se odlazak za CG. Nakon punog sata vremena vožnje po centru Ljubljane i pravljenja kaše od naših mozgova, Lošmi nalazi parking mjesto, ali smo za jednog člana manje brojni, jer je Vanja izluđen, ali i dalje miran, napustio vozilo par sekundi prije nego što najzad nađosmo mjesto (i ostalima je malo falilo da se odluče za taj očajnički pokušaj izbjegavanja ludila). Od tog trenutka naši životi će biti za još jedno nezaboravno iskustvo bogatiji. Oko 11:30 h, ekipa u sastavu Slađana, naša sunarodnica sa stalnim boravkom u Slo (koju volimo i zahvaljujemo joj se), Lošmi, Kaleza, Boki i moja malenkost sjedamo u kafić na čaj. Iz istog kafića izlazimo u istom sastavu oko 1 sat poslije ponoći, sa par litara piva koje je procirkulisalo našom jetrom, bubrezima i mozgovima. U međuvremenu,bili smo pojačani Vanjinim društvom, bilo je pjesme, vegeterijanske hrane (Bojan oduševljen i odlučan da otvori sličan vegeterijanski restoran u PG), piva, priče sa pijanim starim rokerom koji je morao da napušti skup zbog vrijeđanja poslovnika. Donešena je ispostavilo se pametna odluka,da krenemo zorom. Moram distancirati Miloša iz ove priče jer je on popio 'dva piva' i bio je u stanju da vozi..:) Na kraju završismo na 'pozajmljenom' biciklu kojim smo se svi skupa dokotrljali do Slađine sobe, neko je posustao u hodniku, neko ispod stepenica, neko na velikom plišanom međedu Srećku, koga ja ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem mu se.

11. dan: Ranom zorom pomalo mamurni odlazimo, uz ispraćaj drage nam Slađe, našim milim kućama. Put bez problema prolazimo, na granici nas već znaju i puštaju uz obavezan raport Miloša graničarima, o popetim smjerovima, težinama, fermentaciji grožđa.... Dolazimo u najljepši Nikšić, u poštenu kuću Kalezića na lignje, pastrmku, čorbu, domaći sir, kisjeli kupus, kobasice, pljeskavice..... Sve u svemu put za pamćenje u svakom smislu.

FOOLS ARE ON THE ROAD AGAIN !


Učestvovali:

  • Bojan Bošković
  • Vanja Pejović
  • Miloš Pavićević
  • Andrija Zvicer
  • Ivan Kalezić

Literatura: Vanja Pejović - http://www.montenegroclimbing.net/forum/index.php?showtopic=183 - Podgorica 2009

Specijalne zahvalnice:

  • Gregor Pribernig
  • Betina Pribernig
  • Paul Pribernig
  • Slađa Đukanović
  • Gregor Šubic
  • Aleš Stražar
  • Jure Nečimer
  • Jo Friedl
  • Stefan Lieb
  • Ekipi AOB-a
  • Međed Srećko