Početna Izvještaji Alpinistički kamp - Grabovica 2017
Štampa PDF

Alpinistički kamp - Grabovica 2017


Mali alpinistički klub, sada već tradicionalno, organizuje alpinistički tabor. Ove godine odlučili smo se za lokaciju u selu Grabovica, živopisno selo sa obiljem potoka i izvora, prostranim livadama. To je dolina lijevo prije tunela, a na putu od Šavnika ka Žabljaku. Moram priznati da ranije nisam svraćao u Grabovicu, a sada vidjevši izbliza dolinu Grabovice siguran sam da imam razlog da dođem ponovo. Za kamp u Grabovici se odlučujemo zbog stijene koja se naizgled čini nešto jednostavnijom nego Boljske grede sa druge strane Bolja, a ipak, pokazaće se da je i ovdje pristup a i sama stijena izuzetno zahtjevna, lijepa prije svega.
Stijena iznad kampa je dosta izlomljena, naizgled možda i krušljiva, nosi naziv Ogoreli krš. Iako je iznad same livade kampa, pristup do stijene je zahtjevan.

slika 1
Druga stijena je malo dalje. Iz doline se vidi smo djelić. Monolitni mliječno bijeli krečnjački toranj, nosi naziv Bavan, kompaktna i super stijena.

slika 2
slika 3
Vrijeme održavanja kampa : 13.-16.jul. Domaćin MAK-u je Bato Janjić i njegova porodica, na čijem imanju kampujemo. On se potrudio da nas ugosti, pa nas je dočekala pokošena i uređena lokacija za kamp.
Broj učesnika kampa : 42.

Vođa kampa : Ivan Kalezić. Kaleza se posle par godina festivalarenja vraća da pomogne klubu: „Posto ove godine necu bit na festivalima u vrijeme trajanja kampa, a i neradni su dani, mogu pomoc sve sto treba. Samo dajte zaduzenja.“ A nakon ovoga stigla je i prva reakcija : „ZIV JE!“. Kaleza se zaista istinski angažovao oko organizacije kampa, Miloš takođe, moj mali doprinos.

Završavam sa poslom, pakujem stvari na brzinu i javljam Milošu da krene. Uglavnom nisam bio tu prethodnih dana pa je Miloš već spakovao stvari iz kluba, auto je puno opreme, bidoni i bačva, staju nekako i naše stvari. Sve je naravno uredno složeno... pa skoro... Moramo i na Tušku pjacu, kupujemo paket klasova, nekoliko lubenica. Još kreč, i krećemo. I naravno sjemenke...ipak je ostalo par rupa na podu auta bez sjemenki, pa i to moramo popuniti. Sjemenke su izuzetno zarazne, ne znam zašto, ali imate stalno potrebu da grickate. Ako uzimate sjemenke za put neka ipak bude manja količina, ja i Miloš grickali smo do Grabovice.
U Grabovicu stižemo po mraku. Tu su već Ivan sa Jelenom, Strahinjom, Rastkom i Aćimom. Kaleza, Mićo i Maksim. Gašpar i Denis iz Slovenije takođe su stigli malo prije nas. Potavljamo bazni šator, Mićo i Maksim daju svoj doprinos iako su gosti, drugari iz PSD Javorak. Prenosi se sva potrebna oprema.
Jutro nam otkriva Grabovicu. Ne žurimo sa buđenjem. Posle podgoričkih vrućina dobro dođe durmitorska svježina.
Mićo i Maksim su prva naveza koja kreće u smjer, polazak oko 7.30h, idu na dalju stijenu.
Denis i Gašpar nešto kasnije kreću u stijenu iznad kampa.
Ostatak ekipe u kampu brine se za dalje uređenje kampa...kopanje toaleta. U međuvremenu se budi i moj partner u navezi, Ivan. Iako sam mislio da cemo rano ustati i krenuti na penjanje, načekao sam se. Pridružuje se naporima da izvadimo nekoliko tvrdoglavih kamenih blokova. Svoj doprinos daje i primjenom tehnika gradnje suvomeđe pa je ovaj nas toalet sasvim fino ozidan. Poslednji komad, od čijeg smo vađenja skoro odustali, savlađuje tek Pop koji u međuvremenu stiže, naravno uz budno oko Željkino. Dječaci pomažu oko punjenja vode u bidone.
Oko 12.30h i mi krećemo. Sat i po pristupa do stijene, nepristupačan teren sa dosta vrtača i bez jasne staze. Već pri prilazu uočavamo savršenu liniju u tornju ispred nas. Centralna linija, spoj dvije ploče, najljepša linija u stijeni. Prvi cug preko manjeg grebena, ulijevo ka pukotini, pa kroz zajdu gdje je i detalj, težina oko V. Izlaz na štand, a odatle slijedi prečka u lijevo. Sam prelaz preko glatke površine od žlijeba nije bio nimalo jednostavan. Ivan je otišao malo visočije, našao se u sred glatke ploče bez i jedne jedine rupice. Slijedi otpenjavanje. A onda još jedan pokušaj ulijevo, opet pretko glatke površine, sa nekoliko pokreta do žlijeba. Nadali smo se pukotini, a tamo žlijeb poput kanalića za vodu, u potpunosti ispran. Prostora za postavljanje osiguranja skoro i nema. Postavio je dva osiguranja na početku, a onda slijedi dugih 20m bez mogućnosti za osiguranje. Spitove nemamo. Velike frendove nemamo. A najveći hex je mali. Leđa uz jednu stranu, lijeva noga u žljeb, desna na ploču. I tako sve do sledećeg štanda, makar 20m. Moram reći da sam više puta tokom prečkanja do žljeba i tokom penjanja kroz, više puta pomislio na Novicu. Sjetio se jednog našeg penjanja sa Ivanom, kada se ovaj više puta krstio dok je Ivan bio u detalju...e pa i ovo je bilo za Bože pomozi. Iako Ivan kaže da je težinom ovo V.
Zanimljivo, na ovom štandu nailazimo na Leontopodium alpinum, poznat i kao Edelweiss, a kod nas kao Runolist. Runolist je i sasvim lijepo potencijalno ime za ovaj smjer.
Penjem kao drugi do Ivana. I prečka i početak penjanja kroz žljeb mi ne padaju lako, prosto nenaviknut na ovakvo penjanje.
Štand je na super mjestu, gurtna oko hemijske pukotine, može lijepo i da se stane. A u produžetku ide oko 10 do 15m isto onakvog žljeba, još malo više uglađen i potpuno vertikalan. Zimi je ovdje sigurno lijep ledeni slap. Moj red da vodim cug. Nalazim sistem lijeva noga u žlijeb, desna odmah iza nje i poprečno je glavim u žlijeb jer je taman toliko širok. Ovo drži nekako. Za ruke jedino radi lakat lijeve ruke unutra i dlanom na trenje o spoljnji obod žljeba. Hm, ovo malo radi a malo i onako. Posle nekoliko metara nema prostora za osiguranje te treba stisnuti petlju i na ovaj način proći nekih 7m do sledećeg mjesta za moguće osiguranje. Previše za mene, te otpenjavam. I Ivan pokušava i odustaje. Lako smo donijeli odluku o povratku. Abzajl. Slijedi silaz nazad do kampa koji je jednako zahtjevan koliko i uspon i isto toliko traje.

smjer 3 runolist
U kampu saznajemo da su Mićo i Maksim popeli smjer u tornju, prvi za sada. Linija koja vodi pukotinom pa kroz kamin. Lijep smjer. Kad smo mi prilazili stijeni vidjeli smo ih na vrhu, krećali su u abzajl. I kasnije smo ih čuli, pomislili da penju još jedan smjer...kasnije saznajemo da im se uže zaglavilo u dva navrata. Smjer je nazvan Radiostanica (stradala jedna radiostanica tokom penjanja).

smjer 2 radiostanica
Slovenci su prvog dana odabrali liniju u stijeni iznad kampa. Težak pristup kroz gustu šumu. I prvi smjer u ovoj stijeni.

Foto smjer 1
Skica smjer 1
U međuvremenu pristigli su i drugi članovi MAKa, izdvajam Anđeliju sa svojih 6 mjeseci. Stigli su i gosti iz Beograda, iz AOBa i nesvrstani.
Veče prolazi u druženju uz vatru, dobro rasoloženje, pečene klasove i pivo.
Drugi dan kampa koristimo za odmor. Ivan je djeci pripremio top rope. Mićo i Maxim se odlučuju za uspon na Sedlo. A Miloš, Moco i ja idemo u Zupce.
Novopristigla ekipa od juče, dan koristi za penjanje. Slovenci se odlučuju za atraktivnu stijenu Bavana, pokušavaju naći lakšu liniju, nešto desno od Mićovog smjera. U pokušaju prečke u desno a preko ploče odustaju od daljeg uspona. Dvojna naveza : Bane i Jelena, ulaze u stijenu tornja, lijevo od našeg smjera, i za njih odustajanje u najtežem dijelu smjera, težak ulaz u žlijeb učinio se nemogućim.
Trojna naveza penje smjer u pločama nešto niže i lijevo u odnosu na najatraktivniju stijenu tornja.
A popodne u kampu, obilježava paprikaš koji je za sve goste kampa pripremila porodica Kalezić. Kaleza, zahvali kući još jednom. Veče uz vatru, lubenicu i pivo.
Trećeg dana Ivan, Vanja i ja penjemo smjer u stijeni tornja. Iako se čini da nema lakih smjerova, više desno otvorio nam se žlijeb. Lako i lijepo penjanje. Stijena inače nudi obilje kamina za penjanje. U ovom dijelu stijene može bit još lakših smjerova. Na vrhu prelijep pogled na kamp i okružujuće planine. Između ostalog na vrhu se nalazi ulaz u jamu. Sve neodoljivo podsjeća na Maganik.

smjer 1
Ostatak ekipe penjao je u stijeni Lojanika. A bilo je i onih koji su prošli kanjon Nevidio.
A ovo veče obilježio je roštilj za koji se pobrinuo Kaleza uz asistenciju Bojana Boškovića.
Veče je bilo prilično hladno, naravno završetak uz vatru i pivo.
Poslednjeg dana promjena vremena, bilo je i kiše, a toliko je hladno da mi se učinilo da pada čak i susnježica. Sve to prija da se malo duže izležavamo u šatorima. Polako odlaze gosti. Siguran sam da se družimo i sledeće godine. Pakujemo se i mi.
Kamp, Grabovica 2017., nije bio penjački najproduktivniji, ali mislim da svi dijelimo zadovoljstvo zbog uživanja, druženja i po malo penjanja u ambijentu ove doline i na livadici porodice Janjić. Stijena je ostavila izvanredan utisak, kompaktna. Jedino za pristupu imamo malu zamjerku. S obzirom na broj jama i vrtača na terenu oko Bavana, sigurno postoji prostor i za speleo istraživanja. Miloš kaže da je bilo ispitivanja tog područja ali siguran sam da ima još što šta da se istraži...posebno recimo ta jama na vrhu.

Bilo je određenih „zamjerki“ koje je lijepo opisao Milan Ljubojević a koje prenosim:

Iako su se momci iz MAKa trudili oko organizacije kampa bilo je sijaset problema koje cu ovde da navedem sa ciljem da se ubuce ponove:
1. Potok pored koga je bio kamp je bio prepun potocne pastrmke. Neprestano je pretila opasnost od ugriza istih, tokom jutarnjeg umivanja.
2. Divlje jagode kojih je bilo u izobilju oko kampa nisu imale HASAP sertifikat te nisam znao da li smem da ih jedem
3. Voda iz cesme koja je bila u neposrednoj blizini bila je previse hladna.
4. Pokoseno seno je toliko mirisalo da je ometalo racionalno razmisljanje.
5. Naviljci sena su bili stohasticno rasporedjeni po kampu tako da nisam znao u koji treba da padnem kada sam se napio kruskove rakije.
6. Drveca po rubu kampa koje je trebalo da sluzi za hladovinu nije bilo dovoljno, tako da smo Raca i ja morali da koristimo isto drvo.
7. Od domacina smo bili maltretirani jedne veceri gulasem, a druge veceri rostiljem.
8. Zbog piva i lubenice sam morao vise puta da ustajem tokom noci.
9. Mesec je jedne veceri malo kasnije izasao.
10. Povrsina na koju smo postavljali satore je imala jednu izbocinu, a trava je bila pokosena na 5 a ne na 4 cm.
Pozdrav Crnoj Gori,
MLJ

Fotografije sa ovogodišnjeg kampa možete naći na sledećem linku.

Danilo Pot