Početna Izvještaji Maltatal 2015 - Ponovo u akciji
Štampa PDF

Maltatal 2015 - Ponovo u akciji

Sredina januara. Primamljivo djeluju slike i izvještaji sa prethodnih akcija 2009. i 2010. Željni da probamo nešto novo.

maltTemperature u decembru i kod nas stvaraju uslove za formiranje vodopada i ledno penjanje. Novica i Srđa penju prvenstveni smjer : Kačamak, WI 4 , 110m, u Platijama. Formirana je Skakavica. Ima leda i u Boanu. Sve je samo dodatno zagrijalo sve nas za Eisklettern.

Odluka je pala da idemo. Ne znamo još ni gdje ni kako. Nema veze. Odlucili da krećemo a za ostale periferije ćemo se već snaći nekako. Srđa, Žarko, Bojan i ja ( Danilo ). Krećemo u petak, 30.januar. Srđa i Žarko imaju malo iskustva. Eto toliko da mogu da kažu : probali smo. Bojan i ja po prvi put na ledu. Srđa u dobroj kondiciji sa obavljenim pripremama, a mi ostali i ne tako spremni. Pakovanje. Sređivanje auta, toliko koliko sam stigao. Osiguranja...

maltatal2015-1
Uz dosta dobrih vibracija krećemo. Vibrira i čitav auto pri većim brzinama zbog problema sa stopama motora uz konstataciju „ Doktor j..e na 70“ ( na 70 kmph počinju vibracije ). Na granici detaljan pretres pri ulazu u EU. Bez pretresa i bilo kakvih problema dalje. Polako i sigurno prolazimo Hrvatsku i prvo veće stajanje naravno Ljubljana. Kibuba i Iglusport. Obavljamo trgovinu nedostajuće opreme : cipele, rukavice, plastični karabineri, još koji metar prusika itd. Fantastičan i sunčan dan najavljuje dobre uslove za našu priču.

maltatal2015-2

U Malti nas dočekuju kopne livade sa jedva malo snijega i sunčan dan. Lijepo selo, sa dosta farmi i uz njih ili mini hotel ili gostiona – lijepa kombinacija. Sve je uređeno i sređeno. Stižemo oko 13h. Smještamo se u kuću na kraj sela ( Alpenhotel Pfluglhof ). Fantastična kućica sa dnevnim boravkom, kuhinjom i kupatilom, a u potkrovlju prostor za spavanje. Naša domaćica upoznaje nas sa lokalnim vodičima koji su raspolženi za zajednički obilazak. Ubacujemo stvari na pod, brzo oblačenje i već za pola sata krećemo u obilazak doline.



Tad prvi put stavljamo lance ( uz njihovu pomoć ) i krećemo stazom utabanom snijegom do tačaka sa kojih treba narednih dana da pristupamo do vodopada. Stajemo često. Oni pokazuju kuda otprilike do kog vodopada. S obzirom na iskustvo, daju nam preporuke šta da penjemo. Na primjer Columbus ne jer u datim uslovima nije bezbjedno ( navodno se prethodnih godina dešavalo da padne zavjesa u cjelini te da je bilo problema zbog toga – dovoljno da odustanemo od namjere da penjemo na top narednog dana ). Pogled nam zastaje na vodopade i sa jedne i sa druge strane puta. Pronalazimo poznate forme iz vodiča. Daju nam instrukcije gdje su pojedini sakriveni i kuda do njih. Kathedrale!!! Oduševljenje nakon sto je po prvi put vidimo smjer Katedrala.. Za sada samo uzvišena kreacija prirode. Al’ i nju ćemo da gazimo. Dolazimo do tunela, i tu odmah posle, se odlučujemo da odradimo prvu vježbu. Po prvi put cepin u led. Mnogo drugačiji osjećaj u odnosu na balvan podno Ljubovića. Uvijamo vijke u led. Penjemo na top tih nekoliko metara predviđenih za vježbu. Brzo ide vrijeme. Sat dva i već se smrkava. Igranje u ledu završavamo a i prilično smo umorni od puta.


Odmor u domu svima nam prija. Detaljno se prelistava vodič. Biraju se smjerovi za sjutra. Odlučujemo da sjutra probamo Dreifaltigkeitsfall. Pa kad završimo to da popnemo i Aluhol i da vidimo onda makar još jedan, nešto kratko ( kako da ne ).

maltatal2015-8


Umorni od puta, lagano ustajemo, polako doručkujemo i spremamo se. Znamo da ćemo čitav dan biti vani i ne želimo da mrznemo u cik zore pa zato i krećemo malo kasnije. Na mjestu gdje kreće snijeg stavljamo lance. Sada već nemamo pomoć sa strane i to traje poprilično te samo tu gubimo čitavih pola sata, možda i koji minut više. Već sad svjesni da smo trebali i malo ranije. Na ovo nijesmo računali. Stižemo na odvajanje gdje ostavljamo auto i krećemo pješaka. Tek sad vidimo da nam i za pristup do vodopada treba makar pola sata. Lijepo bi bilo da smo i danas poranili, ali što je tu je. Škola za naredni dan, pa smo bolje ukalkulisali i vrijeme za lance i vrijeme za pristup. Dolazimo u podnožje vodopada. U smjeru su već dvije naveze. Jednu već vidimo u sred smjera. Druga čeka iznad prostor za abzajl i abzajluje. I mi krećemo. Prvi cug je WI 2-3. Srđa kreće, postavlja prvo osiguranje i već par metara iznad pokušava da zavije drugi vijak ali ne ide. Taj dan uzeli smo samo klupske vijke i prvi put ih sad koristimo – ne može. Malo bolji pregled i vidimo da je jedan dobar dio vijaka oštećen a neki potpuno neupotrebljivi. Sa ostatkom penjemo prvi cug. Žarku nedostaje vijaka za dalje i bježi desno ka šumi. Drugi cug je tanak sloj leda samo formiran u središnjem dijelu. Utisak je da je teško za prvi dan. A i sa vijcima od 22cm i dijelom koji je neupotrebljiv, ne odlučujemo se za dalje. Uz to, ove godine je nešto lošija sezona sa manje leda, tako da su vodopadi, posebno u nižem dijelu lošije formirani. Za nas to znači manje leda i vodopadi formirani tako da su njihove ocjene veće a nama teže nego inače. U središnjem dijelu Dreifaltigkeitsfall-a to je ove godine WI 3-3+. Teško, posebno za nas koji penjemo prvi put led i za prvi dan. Jos jednom prolazimo prvi, lakši dio, i izlazimo desno ka šumi. Ispred nas su bile dvije naveze, naše dvije, i nešto posle nas još jedna. 5. tog dana. Gužva! U povratku obilazimo vodopad za naredni dan – Aluhol. Sada već znamo i koliko nam vremena treba za lance, koliko za pristup i kako izgleda i koja je težina u kojim djelovima. Vidimo da je prvi dio, prva dva cuga, lakši a potom slijede vertikale. Sjutra očekujemo i Stefana, u 15h. Uz pivo i druženje u večernjim satima odlučujemo da u ovom smjeru penjemo prva dva cuga do podna a potom nazad da dočekamo gosta. Već najava da pripremimo čeone lampe.

Sjutra već bolja organizacija. Ustaje se i kreće rano. Lance stavljamo za 10tak minuta. Stižemo na vrijeme, u cik zore. Prvi smo jutros.

Srđa i ja u navezi. Žarko i Bojan. Srđa i Žarko vode prve cugove. Spori smo ali uživamo u ledu. Penjemo jedni iznad drugih. Odlama se po malo leda. Stižu protesti od naveze ispod. Za sad sve sitno, nije strašno. Završavamo prvi a potom i drugi cug. Dobar osjećaj. Zadovoljni smo. Ovo već liči na nešto. Tu smo na sidrištu pored vertikale. Već tu nas pristiže prva naveza . Koristimo isto sidrište. Mi abzajl a oni probaju dalje. Iza nas još dvije naveze a kasnije još jedna. Svi u istom smjeru.

Povremeno se čuje Actung! onako blago ( znači padaju manji komadi leda ) a ponekad i glasno ACHTUNG – e tad je već ozbiljno. Šest naveza u smjeru. Nije ni čudo da leti na sve strane.

Achtung...Achtung ACHTUNG!!!

Naveza koja ide dalje se muči sa vertikalom. U lijevom dijelu je to nešto između WI 4 i 5 , desno WI 4. Pokušavaju lijevo, potom otpenjavanje nazad, traverza do desnog dijela i tuda uspijevaju.

Uz gužvu u donjem dijelu abzajlujemo. Žurimo za pivo i namjernice i da sačekamo Stefana.

Stefan, pravi njemac, stiže 2 minuta ranije. Pozdravljamo se, nazdravljamo i kratko druženje. Oblačenje i spremanje i krećemo. Čeone lampe spremne.

Sa Stefanom idemo do Maralmfall-a. Stefan penje sa namjerom da nam postavi top da vježbamo. Krstimo se kad vidimo gdje postavlja prvo osiguranje. Mi bi postavili već 3. do tad, najmanje toliko. Kasnije saznajemo da nije htio ni tu, nego mu se zaglavio jedan od cepina, pa ajde da postavi prvo kad je već tu. Postavlja dvije linije, WI 3+/4 i WI 5. Već pada mrak, pale se lampe. Penjemo a Stefan prati svakog od nas. Njegove instrukcije i ukazivanje na greške znače nam puno. Za svakog od nas par savjeta.

Posle Maralmfall-a silazimo i tu pored puta ( a leda ima svuda pa dosta i pored puta ) slijedi prečkanje te druge vježbe. Kako preći iz vertikale na plato, pravljenje abalakova i sidrišta, kako najlakše i najbolje postaviti vijak, kako ih očistiti...i drugi savjeti. Više nego korisno.

Završavamo kasno. Pun mjesec osvjetljava put i okolne planine što je poseban ugođaj. Idemo nazad, srećni i zadovoljni, a i prilično umorni. Imam osjećaj da su mi u jednom stala dva dana i da je ono od jutros bilo juče.

Veče nastavljamo druženjem uz pivo. Jedno, Stefan hoće da ide, sijedamo ga nazad za još jedno...i još jedno... Pravi se po koja fotografija sa selfi stapićem. Ja kupujem Stefanove stare cepine. Srđa naravno o vodopadima i planovima za naredni dan, prelistava vodič sa Stefanom i pravi spisak za naredne dane. Poslije drugog piva nudi Stefana da večeramo, a već i on dobro zakasnio kući kod Katarine. Iznosi se na sto meze. Raznorazna čudesa od mesa. Još samo da nije vegetarijanac ( tek tad saznali ).

Oči na pola koplja, preumorni. Nemamo snage više ni za šta osim da se odvučemo do kreveta. Sjutra dan odmora a potom Strannerbach.

Dan odmora koristimo za obilazak Gmunda. Na mene ne ostavlja poseban utisak. Koliko sam odusevljen Maltom i mjestom gdje smo smješteni i dolinom, toliko mi se obližnji grad ne sviđa. Posle kratkog obilaska grada odlučujemo da bacimo oko i na vodopade koji nas čekaju narednih dana. Na kraju to je bilo fino planinarenje do nekoliko vodopada i osmatranje. Superfeucht izgleda fenomenalno, pravi izazov. Sada već znamo šta nas čeka. Srđa nema mira ni danas pa nekoliko puta penje Toom Stoned, WI 4 na top.

Bojan koristi dan pauze da pokuša naći neko rešenje za njegov problem sa cipelama. Naime njegove Asolo su vece više od broja pa ne daju pravi osjećaj i oslonac. Prethodna dva dana se namučio zbog bolova u listovima.

U večernjim satima priprema opreme, upoznavanje sa smjerom, dobra večera. Znamo da nas sjutra čeka izuzetan napor. Strannerbach, 400m, WI 2-3. Ne previše teško ali dugo. Po vodiču se penje 3h. E da vidim toga majčinog/očinog sina. Znamo da smo spori pa odlučujemo da krenemo baš rano.

Još je mrak. Doručak i krećemo. Brzo postavljamo lance. Stižemo pod smjer prije svitanja.

Navlačimo pojaseve, dereze, pakovanje... Taman i sviće. Idemo.

Prve cugove vodimo Bojan i ja. Vodimo po prvi put. Sve je super, uživamo. Vidim da mogu i da nema problema. Osokoljeni napredujemo. Smjenjujemo se u vođenju. Uživamo u ambijentu kojim se krećemo. Smjenjuju se prelijepi skokovi i kaskade. Nije teško. Prolazimo i pored spomen ploče. Podsjetnik da budemo na oprezu. U središnjem dijelu smjera strada i jedan pik. U bezazlenoj situaciji i bez većeg udara uspijevam da polomim vrh. Kaže Srđa koji me čeka na sidrištu : „ nema veze, naoštrićemo ga“. Kako da ne, ovaj se više ne može naoštrit, nema ga pola. Ranije načet sada stradao definitivno. Jedan me cepin drži odlično. Drugi, patrljak, skoro ništa. Iskače vrlo lako na veće opterećenje. Ali može u meki led. Malo je teže sad, posebno da vodim, ali nema veze, idemo dalje. Žarko i Bojan za nama odlično napreduju.

Posle dijela gdje je rijeka nanijela stabla slijedi blagi skok a potom nešto vertikalniji završni uspon. Ja, polomljenog pika, ocu da vodim taj dio pred završni uspon. Uzmam 5/6 klinova . Eto ne znam ni što će mi toliko jer djeluje lagano. Izgled vara! Bar kad je u pitanju dužina cuga. Za nešto što sam mislio da je svega par metara, ispostavlja se da uspijevamo razvući cijelu dužinu užeta. A i onih 6 vijaka potrošiše se začas. A vođenje polomljenim pikom je posebna priča. Srđa ne može da izdži – pišanje na štandu. Ja ga čekam na štandu dok on penje do mene. Onako dok sam zagrijan nije bilo problema. Malo kasnije već osjećam da mi je malo hladno. Na isti štand pristiže i Žarko a Srđa već kreće sledeći cug. Dijelimo lijepe utiske dok osiguravamo. Dolje čujem Bojan ispušta krike zbog bola u prstima. Nešto lošije rukavice i hladnoća čine svoje. Čim je krenuo da penje i pokrenuo prste osjetio je jake bolove. Konstatujem da je sreća što sam kupio dobre rukavice te da su me one spasile ( dosta tačno ). I meni je malo hladno na standu pa i mene čeka isto malo kasnije. Bol u prstima kad se malo krene sa standa je jak. Ne čudi me Bojanova reakcija.

Završne, vertikalnije cugove, vode Srđa i Žarko. Srđa lijevo, bira najteži i najljepši put. Žarko desno odlično napreduje. Za svaku pohvalu. Bole ga ruke zbog nesto tanjih rukavica i hladnoće. Nema dobar osjećaj u rukama kao ni mi ostali i zavijanje svakog vijka postaje teško.

Još cug i kraj. Umor ali i oduševljenje na vrhu.

Penjanje je trajalo gotovo čitav dan. Umor, hladnoća i pad koncentracije uz lošiju organizaciju opreme na pojasu, a meni se i non stop podiže jakna pa ne vidim dobro što je sve i gdje na pojasu, razlog su gubitka dva vijka.

Slijedi i spust po mraku koji traje još par sati uz par komplikacija. Sve super na kraju. Žarko sa otečenom gornjom usnom, kao da je tek stavio silikone. Umorni i zadovoljni. Cjelodnevno penjanje i Strannerbach je ostavio danak. Svjesni da nam je ovo odlično iskustvo. Bilo je i grešaka, spori smo u izmjenama, potrebna bolja organizacija opreme, više penjanja generalno...ali fenomenalna škola i iskustvo.


Nešto kasnije buđenje naredni dan. Obradovao nas je snijeg koji je prekrio sve i učinio mjesto potpuno drugačijim i mnogo ljepšim. Sa terase posmatramo srne koje prilaze blizu kuće i postavljenih hranilica. Žarko, u perjanoj jakni, na terasi u stolici za ljuljanje uživa uz pivo.

Prekriveni su i vodopadi. A i mi, što zbog prethodnog dana, što zbog snijega idemo do Toomb Stoned-a. Penjemo više puta. Do iznemoglosti. Tri serije po više puta, do maksimuma. Ovo nam je poslednji dan na ledu pa dajemo sve od sebe. Sada već mnogo bolje namještam noge, pete dolje, bolje raspoređujem ruke. Mnogo bolje pronalazim slabe tačke u ledu. Nema da kao prvih dana odvaljujem komade leda i da pucaju čitavi tanjiri na istaknutim oblim površinama. Mnogo lakše nego prvih dana. Još jedan fntastičan dan na ledu. Šetnja i uživanje u pejzažu.

Sledeće jutro polako nazad, vraćamo se uz isto dobre vibracije sa kojima smo i došli. Snijeg po autoputu učinio je da i ovo bude prava avantura. Okret na autoputu i autobus koji pleše nakon što nas je pretekao pamtimo. 



Na kraju žal što nije bilo još dana za penjanje. Utisak je da smo tek sad spremni za ono što nas je dočekalo prvih dana. Te utisak da možemo, možemo itekako.A kako moćno i izazovno tek izgleda Superfeucht. Moraće da sačeka sledeću godinu.

Već sada najavljujem organizaciju za sledeću godinu. Isto mjesto. Veća ekipa nadam se.

maltatal2015-12

maltatal2015-11

maltatal2015-3maltatal2015-4