Početna Stories 10 godina od osnivanja OCP-a
Print PDF

10 godina od osnivanja OCP-a

Dilema je postojala, gdje proslaviti ovaj jubilej kluba. Jedna od solucija je bio planinarski dom na Prekornici. Na kraju je pao dogovor sa članovima Planinarskog kluba „Subra“ iz Herceg Novog da se desetogodišnjica proslavi na terenu Orijena. Vrijeme održavanja proslave 5. i 6. decembar ljeta Gospodnjeg 2015. U načelu je zamišljeno da se nešto penje, da se malo proveselimo uz pjesmu i da izbušimo koji smjer za drugare iz „Subre“. Broj prijavljenih između deset i petnaest. Dogovoreno je da se krene iz Podgorice rano ujutro, kako bi na vrijeme stigli do penjališta i nešto penjali.

U subotu 05.12. nešto prije sedam sati krećemo autom Momo, Elvis i ja do Žara. Ostavljamo naše auto, presijedamo u Žarovo i krećemo. Gorivo u crveno i vraćamo se do Bloka VI da se rezervoar pripuni. Nakon punjenja, prije nego izađemo na bulevar, Žaro zaustavlja makinu da vidi da li je bezbjedan izlazak. U tom momentu otpozadi se čuje lagan udar u naše auto. Čovjek iza nas, koji je takođe sipao gorivo, malo se zamislio i eto belaja. Međutim komisija za utvrđivanje štete na licu mjesta donosi odluku da je šteta nevidljiva golim okom i da čovjek može da nastavi sa vožnjom uz sugestiju da s vremena na vrijeme pogleda i ispred sebe dok vozi. Mi sijedamo u auto i krećemo ka Nikšiću.

Parkiramo se u Nikšiću ispred HDL i u tom momentu nailazimo na naše kompanjone koji su trgovinu već obavili i trpaju džebanu u neuništivog golfa 2. Ovu ekipu čine Vlado i dva Miloša. Trojka kreće dalje. Ostavljaju nam jedan toki-voki da vidimo dokle će odmaknuti od parkinga a da se još čujemo. Vezu gubimo kada su prošli kružni tok koji odvaja put ka Plužinama i Vilusima. Na kratko svraćemo do pekare Trend, ispred bolnice. Imaju odličan izbor peciva i sendviča. Nakon 15-ak minuta nastavljamo. Na izlasku iz Nikšića u branik nam vozi doktor Pot, direktno iz treće smjene.

Kada smo došli iznad Risna, stajemo na proširenju odakle puca predivan pogled. Vrijeme prelijepo, sunčano bez oblačka. Dobrano prije nas su stigli Vlado i dva Miloša. Izbacili mezetluke na krov od auta, Miloš udario po gitari. Merače. Tu čekamo da stignu Lakovići. Njih su plavci malo zadržali na par krivina iznad. Mikeli preko telefona ugovara za večeru neku čorbu u domu. Prebrojavamo koliko ljudi posti, a koliko ne. Kako svi pričamo uglas, Mikeli uspostavlja red riječima: “Smirite me malo!”. Stižu i Lakovići sa nešto tanjim buđelarom. Poslije kratke foto sesije nastavljamo put.

Na kružnom toku u Meljinama skrećemo desno na put koji vodi ka Trebinju. Poslije par kilometara opet skrećemo desno sa glavnog puta gdje stoji strelica Borići. Dolazimo iznad penjališta i parkiramo auta pored puta u koloni. Dok se mi pripremamo i opremamo, najmlađi među nama neopaženo kreću da penju. Tako se Strahinja u tren nađe u stijeni na visini od oko 6-7 metara. Ivan mu smireno daje instrukcije da ne otpenjava već je sigurnija varijanta da nastavi da penje. I Rastko ide za bratom, nešto laganijom linijom. Kada su napokon sišli na asfalt Ivan primjenjuje stare provjerene pedagoške metode: istezanje i uvrtanje ušne školjke. Ipak se prije penjanja moraš zagrijati i istegnuti. A da ne bi bilo ljutnje među braćom, Rastko dobija cipelu u tur, zbog naknadnog nestašluka koji je napravio. Tu se razdvajamo. Dok mi silazimo ispod puta ka penjalištu, Jelena sa klincima ide pješke u dom. Jedan crvenog uha a drugi sa utrnutim turom.

Spuštamo se nešto manje od pola sata do ispod stijene. Dijelimo se ko će sa kim penjati. Tradiciju će penjati dvije naveze. Prvu navezu čine Ivan i Danilo, a trojnu navezu Žaro, Elvis i ja. Mikeli i Vlado će penjati sportski smjer. Za Moma i Miloša se postavlja uže na top.

10godinamaka20


smjerovi1

U dvojnoj navezi prvi cug vodi Danilo i kreću (otprilike sa skice) smjer Zvrnda prva (opcija 2), par m udesno. Pri kraju prvog cuga ponestalo hvatova i eto Danila u vazduhu uz takve zvučne efekte da su ga čuli u Morinju. Ivan mu za umjetnički dojam za let daje čistu nulu. Zainatio se Danilo i opet ga eto na istoj tački, ali se ni stijena ne da tako lako osvojiti i opet let. Mali čok je odradio dobar posao. Sada Ivan daje prelaznu ocjenu za ljepotu leta. Danilo ipak prelazi kritično mjesto i nastavlja dalje. Do vrha su imali dva i po cuga.

U trojnoj navezi prvi vodi Žaro (otprilike sa skice) smjer Zvrnda druga. Prva polovina je strmija, dok je drugi cug, koji sam ja vodio, manji nagib i laganija varijanta. Mikeli i Vlado su penjali boltovan smjer lijevo od Zvrnde druge i prvi su izašli na vrhu stijene. U kratkom vremenskom intervalu na vrhu stijene su pristigle dvojna i trojna naveza. Svi oduševljeni. Mikeli silazi da raspremi smjer koji su penjali Momo i Miloš. Penjemo se do auta. Sunce već zašlo.

Vozimo se do Borića. Tu nas čekaju Lečići, Maša, Srđa i najmlađi član ekspedicije Mihailo. To pozdravljanje i čekanje na jednom mjestu ga nervira i želi da se što prije krene u neka dešavanja. Takođe nas tu srijetaju i članovi kluba “Subra” Brajović Danilo i otac mu Nikola. Prebacujemo rančeve i hranu kod Žara u auto. Auto je dupke puno. Dobija savjet, od Nikole, kada dođe do neke krivine, neposredno pred sam izlazak do doma, neće moći da uhvati krivinu i treba jednu serpentinu da vozi u rikverc. Nude Srđi da se nekako utrpa u auto i da ne ide pješke. Ipak je prije dvije nedjelje operisao koljeno. Međutim Srđa ponudu glat odbija, i sa Mihailom na leđima kreće sa svima nama pješke. Do doma ima od 45 do sat vremena hoda, u zavisnosti od tempa.

Pale se čeone lampe i krećemo. Tokom hoda hladan vjetar nas je podsjetio da stavimo kape. Od puta kojim auta idu u jednom momentu se odvaja pješačka staza. Stazu je napravio i pozidao jedan vrijedan član kluba “Subra”. Na nekoliko mjesta je postavljena i klupa za odmor. Do vrha gazimo kroz debeo sloj suvog opalog lišća bukve i brojimo serpentine, ima ih 13. Kada smo izašli na zaravan, vjetar se ne osjeća i sada je taj debeo sloj lišća mokar i veoma klizav. Stižemo do doma “Za vratlom”. Na ulazu u dom nailazimo na dobrodošlicu domaćina. Obavezno je sazuvanje i nadalje se po domu krećemo u papučama. U prizemlju je kuhinja, Tv sala sa stolovima i klupicama gdje se i jede. U prizemlju se nalaze i toaleti. Na prvom spratu su sobe za spavanje i toaleti. U potkrovlju je jedna velika prostorija sa oko 15-ak ležaja i nema toalet. Dom ima grijanje i toplu vodu. Ispred doma se nalaze baterije na solarnu energiju.

Naša grupa će spavati u potkrovlju. Ulazimo poslednji Žaro, Elvis i ja i biramo krevete iza vrata. Uzimamo hranu koju smo ponijeli sa sobom i odlazimo u TV salu. Gladni smo i dehidrirali. Dolazi nam pojačanje: Ana, Vanja i Simo. Večeramo uz pivo i vino. Ja sam pojeo dvije konzerve tune sa povrćem. Mislim se, davno je bilo jutros kada sam pojeo krompirušu, a umorio sam se i istrošio pošteno. Da li da otvaram i treću. Dilema. I donosim odluku da je otvorim. Greška. Tri konzerve i tri kutije su ispred mene. To je dobro uočio Vlado. Kaže: “Koliko Ranko pojede ovih kutija za cipele.” Pravdam se da je to ustvari puno povrća sa veoma malo tune. Ništa ne pomaže, nema opravdanja.

Kada smo se dobro namirili stiže čorba. Čorba odlična ali kasno stiže, bar za nas neke. Međutim, to nije sve. Stižu i makaroni. I oni veoma ukusni, ali nema se više mjesta. Kakva šteta. Ostadoše tolike makarone nepojedene.

Miloš donosi gitaru i Simo počinje sa nastupom. Pjevamo svi u glas. Prihvataju pjesmu i za susjednim stolovima. Pjesma ne staje. Kada Simo uzme cigaret pauzu, Miloš preuzima svirku. Na pjesme Partibrekersa Strahinja preuzima glavni vokal. Riječi pjesme prati sa stisnutom pesnicom i veoma izražajnim izrazom lica. Kao prava zvijezda. Kakav Dzastin Biber pri Strahinji. Svaka pjesma koju otpjeva nailazi na veliko oduševljenje svih. Rastko daje ritam bubnjajući po koljenima. S vremena na vrijeme bi nam falilo riječi neke pjesme. Ali ide se dalje. Već je deset sati. Međutim, nikome ne pada na pamet da se ispoštuje kućni red. Brat Rus naručuje jednu pjesmu od Sima. Tokom pjesme pada u sevdah. A dobija na poklon još jednu, i to iz njegove rodne grude. Pjesma Kakaljin. Na gitari pucaju žice, jedna po jedna. Predlažemo da ih Mikeli spoji svojim čvorovima. Kada je došla na tri žice, donose drugu, mini gitaru. Pivo i vino idu kao alva. Već je i ponoć. Atmosfera je na vrhuncu. Grehota prekinuti ovakav koncert. Ipak od domaćina dobijamo sugestije da je za večeras to to.

Odlazimo na počinak. Dan je bio dug i ispunjen. Neki su veoma brzo utonuli u carstvu snova. I dok sam se ja pripremio za spavanje, u komšiluku Elvis već ugrabio da zaspe. Zasukao rukave i šega li šega. Poneko iz sobe mu pokušava parirati, ali samo na kratke staze. Ako su dolje bili zvijezde Simo i Strahinja, ovdje je Elvis glavni. Drži koncert do jutarnjih sati. A zatim oko šest mu se pali alarm. I to traje. I traje. I traje. I podesio alarm na frekvencije koje svako čuje, samo on ne. Starini Nikoli je dosta svega i ustaje lagano, i nečujno kao indijanac odlazi iz sobe. Kao rudar sa upaljenom čeonom lampom dolazi Žaro iznad Elvisa da utvrdi ko to tako tvrdo i slatko spava i ne čuje svoj alarm.

Polako se okupljamo u TV sali. Vani je mraz, sve se bijeli. Par stepeni ispod nule. Nakon doručka smo odgledali film o pokojnom pilotu Slavku Iliću koji se upokojio 2014 godine. Tih, skroman i nenametljiv čovjek, ali u svom poslu veliki znalac i profesionalac. Svakako treba odgledati ovaj film.

Oko 10 sati, kada je mraz popustio, odlazimo do stijene koja se nalazi na desetak minuta od doma. Nalaze dvije linije koje će bušiti. Mikeli, Danilo i Vlado odlaze sa opremom sa gornje strane stijene da izbuše sidrišta. Nas, besposličara, ostaje dosta ispod stijene. Sunce prijatno grije i raskomotili smo se u majicama kratkih rukava. Klinci Lakovića se igraju u dolini ispod stijene. Ana i Jelena su se dale u šetnju. Simo i Elvis opipavaju puls stijeni, vježbaju boldering. Svi smo nestrpljivi da se nešto penje.

Ivan pronalazi liniju koju bi mogli da penjemo dok se pored nas buši. Na vrhu stijene se nalazi pukotina iz koje je izrasla munika koja će nam poslužiti za sidrište. Žaro postavlja top i usput čisti smjer. Uklanja čitav žbun od šipuraka. Prvih 4-5 metara je previs, a nakon toga ploča sa sitnim gazištima i hvatištima. Ovakvih smjerova nema na Smokiju. Ivan prvi penje i popeo ga je bez ispadanja. Zatim krećemo redom ja, Žaro i Elvis. Maksimum nam je bio do previsa. Kako malo treba da se padne u depresiju.

Zatim na scenu stupa rekovalescent Srdja. Na kritike o preuranjenom penjanju on odgovara da želi samo da osjeti stijenu. Nakon što je popeo smjer oduševljeno komentariše sa Ivanom i ocjenjuju ga kao neku šesticu. U drugom pokušaju i ja sam ga popeo. Pravo iz depresije u euforiju. Na slici desno: ja u akciji.

stijena23

Pakujemo stvari i krećemo. Do auta nas prati Baćuška. Sinoćno druženje je ostavilo snažan utisak na njega. Žaro sa stvarima kreće autom do Borića, dok Elvis, Momir i ja krećemo pešaka za njim. Poslije par minuta od doma, nailazimo na problematičnu krivinu koja se autom ne može uhvatiti i mora se voziti rikvercom. Tek sada vidimo koliko je to bio sinoć opasan poduhvat. Žaru je tada bilo auto puno i nije mogao da koristi centralni retrovizor. Međutim, voziti po mrklom mraku oko sto metara rikvercom uz popriličan uspon, dok ispod točkova lete veliki komadi kamenja je veoma, veoma rizičan poduhvat. Ako se malo skrene sa putanje, pravo u ambis. Za Žara sve čestitke, a za Subraše obaveza da nađu načina da kritičnu krivinu prošire, ili da se auta ostavljaju prije ove krivine.


Dok se spuštamo gledamo divne predjele koje sinoć nijesmo mogli vidjeti. Kod Borića ulazimo u auto i krećemo. U Meljinama predajemo Srđi njegove rančeve i nastavljamo put. U Danilovgrad dolazimo nešto poslije sedam naveče. Žaro je zakazao na neviđeno penjanje u sali sa nekom Ruskinjom iz Bara. Nada je došla do sale svojim pežoom 106. Da ne bi Žaro gubio vrijeme da nas vozi do njegove kuće, gdje nam je parkirano auto, daju nam Nadino auto da se nas trojica prebacimo. Od Nade dobijamo uputstva šta će nam se sve desiti tokom vožnje, pa da se ne zabrinemo. Stvari se odvijaju sljedećim redom. Vrata vozača se otključavaju preko suvozačevih vrata. Sijedamo i palim makinu. Poslije par sekundi obrtometar i brzinomjer prave pun krug unaprijed. Obrtometar je otišao preko crvenog, dok je brzinomjer otišao preko 220 km/h. A nijesmo još ni krenuli. Kada smo krenuli, na svakih nekoliko desetina metara on obrne kilometar na svom brojčaniku. Usput nam se pale sva četiri žmigavca. Ostali vozači nam sviraju i ablenduju. Neobično je kad po mraku voziš, a ne znaš kojom brzinom ideš, a tabla ti pokazuje da juriš preko 220. Na kraju, kada smo se parkirali i ugasili motor i svijetla, njemu su nastavila da gore sva četiri žmigavca. Svijetli u mraku kao okićena jelka. Moraće Žaro da skida kleme sa akumulatora kada se vrati. On zove i javlja da Ruskinja penje kao zmaj. Penje od svoje desete godine, tako da ćemo imati od nje što da naučimo ako se budemo družili.

Obilježavanje jubileja je bilo veoma uspješno, zaključak je svih učesnika. Možda ne bi trebalo da se čeka sljedeći jubilej za slično okupljanje, već jednom u par mjeseci se okupiti i malo proveseliti.

Svoje viđenje ovog događaja zapisao:

lemur

Fotografije sa akcije:

10godinamaka1

10godinamaka2

10godinamaka3

10godinamaka4

10godinamaka5

10godinamaka6

10godinamaka7

10godinamaka9

10godinamaka10

10godinamaka12

10godinamaka13

10godinamaka14

10godinamaka15

10godinamaka16

10godinamaka17

10godinamaka18

10godinamaka19